preskoči na sadržaj

Osnovna škola "Vitomir Širola-Pajo" Nedešćina

Login
E-DNEVNIK

    

Kalendar
« Listopad 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Spomen knjiga

Edukativne igrice
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
In memoriam Romildu Frađakomu
Autor: Klara Švraka, 5. 8. 2018.

S tugom u srcu obavještavamo sve bivše učenike, sadašnje i bivše djelatnike škole da nas je u petak, 3. kolovoza zauvijek  napustio dugogodišnji učitelj i ravnatelj škole Romildo Frađakomo.

Romildo Frađakomo rođen je 30. prosinca 1940. u Plominu od oca  Josipa i majke Marije rođ. Zustović.  Imao je samo 4 godine, a sestra tek nekoliko mjeseci, kada im je otac nestao u Rusiji te je majka sama brinula o njemu i sestri s kojom je bio jako povezan. Sam je brinuo o majci želeći joj tako zahvaliti za sve što je ona njemu pružila da bi ga othranila i školovala.  Možda je upravo takvo teško djetinjstvo izgradilo Romilda onakvim kakvog smo ga svi poznavali.   

Prvih pet razreda osnovne škole završio je u talijanskoj školi....


u Rovinju. U  Plominu je 1954. godine završio  6. razred, a 7. i 8. razred završio je u školi u Nedešćini . Bio je prva generacija učenika koja je završila osmorazrednu  osnovnu školu. Nakon osnovne škole upisao je Učiteljsku školu u Puli koju je završio 1961. te se iste godine zaposlio u školi u Nedešćini u kojoj je radio od 1. rujna 1961. do 31. listopada 1962. kada odlazi iz škole i upisuje se na Pedagošku akademiju u Puli, smjer zemljopis i povijest.

Nakon završetka Akademije 1. rujna 1964. ponovo se zapošljava u školi u Nedešćini. Još je jednom prekinuo svoj rad u školi zbog odlaska na odsluženje vojnog od 18. ožujka 1967. do 18. ožujka 1968. kada se ponovo vraća u školu u Nedešćinu gdje ostaje do svog umirovljanja 31. kolovoza 2006. godine.

Osim u Matičnoj školi, radio je i u školi u Barbićima. Iako je bio nastavnik zemljopisa i povijesti, zbog nedostatka stručnih učitelja, tijekom svog radnog vijeka,  predavo je i druge predmete poput  prirode, likovnog, hrvatskog jezika, njemačkog jezika i sve što je trebalo.  Dugo godina vodio je školsku knjižnicu, lutkarsku grupu i grupu mladih geografa i povjesničara. U periodu od 1. rujna 1970. do 6. ožujka 1975. obnašao je dužnost ravnatelja škole.

Bio je jedan od rijetkih učitelja koji su  svoj radni vijek započeli i završili u istoj školi.

Teško je naći riječi kojima bi izrazili sve naše osjećaje danas, kada ga više nema među nama jer bio je  VELIKI ČOVJEK i VELIKI UČITELJ. Nema  riječi koje mogu dostojno opisati  našeg Romilda. Generacije učenika kojima je predavao obožavale su ga, obožavale su njegov način rada, njegove pošalice, njegovu toplinu i ljudskost kojom je zračio. Bio je najomiljeniji učitelj među učenicima u školi i najdraži kolega među učiteljima.  Pa i kada bi nekog učenika ukorio, bilo je to kroz šalu i nitko njemu nije zamjerio jer  njega ste jednostavno morali voljeti.

Bio je toliko toliko jednostavan, pun razumijevanja, uvijek spreman pomoći. Svakoga bi dočekao ljubazno, nasmiješena lica i nikada nikog nije ni za šta osuđivao. Bio je mentor, prijatelj, brat. Nije znao što znači riječ NE i NE MOGU. Uvijek je sve mogao, svima pomagao i svuda stizao dok je god mogao. I nakon što je otišao u mirovinu, nije zaboravio školu ni svoje kolege. Uvijek bi rado dolazio na zajednička druženja, veselio se i pričao dogodovštine iz svog bogatog učiteljskog života. I nikada nije zaboravio čestitati Božić, Novu godinu, Uskrs, pitati za familiju, pitati kako je na poslu. Škola je bila njegov život.

Sada nam ostaju samo sjećanja i uspomene na zajednička druženja, uspomene na velikog čovjeka dobre i plemenite duše, čovjeka velikog srca i velikog prijatelja,  uspomene na neizmjernu dobrotu i nesebičnost, na njegovu plemenitu dušu, na veliku ljubav prema svima, na pravednost, skromnost, čovjekoljublje.  Bio je i ostat će čovjek dostojan poštovanja i divljenja. A mi, koji ostajemo možemo biti zahvalni i ponosni jer je bio dio naših života, jer   nam je pokazao kakvi mi ljudi trebamo biti jedni prema drugima.

 „Ima neka moć u dobrim ljudima: oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca“ (T. Gulbransen)

Dragi Romildo, ljudi umiru samo onda kada ih se više nitko ne sjeća i kada ih svi zaborave. Ti ne moraš zbog toga brinuti jer ćeš uvijek biti s nama i uvijek ćeš nam nedostajati.

Počivao u miru!

Poslčjednji ispraćaj bit će u ponedjeljak, 6. kolovoza u 18.30 sati u Plominu.

                                                                                   Ravnateljica škole:

                                                                                    Klara Švraka, prof.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
In memoriam Romildu Frađakomu
Autor: Klara Švraka, 5. 8. 2018.

S tugom u srcu obavještavamo sve bivše učenike, sadašnje i bivše djelatnike škole da nas je u petak, 3. kolovoza zauvijek  napustio dugogodišnji učitelj i ravnatelj škole Romildo Frađakomo.

Romildo Frađakomo rođen je 30. prosinca 1940. u Plominu od oca  Josipa i majke Marije rođ. Zustović.  Imao je samo 4 godine, a sestra tek nekoliko mjeseci, kada im je otac nestao u Rusiji te je majka sama brinula o njemu i sestri s kojom je bio jako povezan. Sam je brinuo o majci želeći joj tako zahvaliti za sve što je ona njemu pružila da bi ga othranila i školovala.  Možda je upravo takvo teško djetinjstvo izgradilo Romilda onakvim kakvog smo ga svi poznavali.   

Prvih pet razreda osnovne škole završio je u talijanskoj školi....


u Rovinju. U  Plominu je 1954. godine završio  6. razred, a 7. i 8. razred završio je u školi u Nedešćini . Bio je prva generacija učenika koja je završila osmorazrednu  osnovnu školu. Nakon osnovne škole upisao je Učiteljsku školu u Puli koju je završio 1961. te se iste godine zaposlio u školi u Nedešćini u kojoj je radio od 1. rujna 1961. do 31. listopada 1962. kada odlazi iz škole i upisuje se na Pedagošku akademiju u Puli, smjer zemljopis i povijest.

Nakon završetka Akademije 1. rujna 1964. ponovo se zapošljava u školi u Nedešćini. Još je jednom prekinuo svoj rad u školi zbog odlaska na odsluženje vojnog od 18. ožujka 1967. do 18. ožujka 1968. kada se ponovo vraća u školu u Nedešćinu gdje ostaje do svog umirovljanja 31. kolovoza 2006. godine.

Osim u Matičnoj školi, radio je i u školi u Barbićima. Iako je bio nastavnik zemljopisa i povijesti, zbog nedostatka stručnih učitelja, tijekom svog radnog vijeka,  predavo je i druge predmete poput  prirode, likovnog, hrvatskog jezika, njemačkog jezika i sve što je trebalo.  Dugo godina vodio je školsku knjižnicu, lutkarsku grupu i grupu mladih geografa i povjesničara. U periodu od 1. rujna 1970. do 6. ožujka 1975. obnašao je dužnost ravnatelja škole.

Bio je jedan od rijetkih učitelja koji su  svoj radni vijek započeli i završili u istoj školi.

Teško je naći riječi kojima bi izrazili sve naše osjećaje danas, kada ga više nema među nama jer bio je  VELIKI ČOVJEK i VELIKI UČITELJ. Nema  riječi koje mogu dostojno opisati  našeg Romilda. Generacije učenika kojima je predavao obožavale su ga, obožavale su njegov način rada, njegove pošalice, njegovu toplinu i ljudskost kojom je zračio. Bio je najomiljeniji učitelj među učenicima u školi i najdraži kolega među učiteljima.  Pa i kada bi nekog učenika ukorio, bilo je to kroz šalu i nitko njemu nije zamjerio jer  njega ste jednostavno morali voljeti.

Bio je toliko toliko jednostavan, pun razumijevanja, uvijek spreman pomoći. Svakoga bi dočekao ljubazno, nasmiješena lica i nikada nikog nije ni za šta osuđivao. Bio je mentor, prijatelj, brat. Nije znao što znači riječ NE i NE MOGU. Uvijek je sve mogao, svima pomagao i svuda stizao dok je god mogao. I nakon što je otišao u mirovinu, nije zaboravio školu ni svoje kolege. Uvijek bi rado dolazio na zajednička druženja, veselio se i pričao dogodovštine iz svog bogatog učiteljskog života. I nikada nije zaboravio čestitati Božić, Novu godinu, Uskrs, pitati za familiju, pitati kako je na poslu. Škola je bila njegov život.

Sada nam ostaju samo sjećanja i uspomene na zajednička druženja, uspomene na velikog čovjeka dobre i plemenite duše, čovjeka velikog srca i velikog prijatelja,  uspomene na neizmjernu dobrotu i nesebičnost, na njegovu plemenitu dušu, na veliku ljubav prema svima, na pravednost, skromnost, čovjekoljublje.  Bio je i ostat će čovjek dostojan poštovanja i divljenja. A mi, koji ostajemo možemo biti zahvalni i ponosni jer je bio dio naših života, jer   nam je pokazao kakvi mi ljudi trebamo biti jedni prema drugima.

 „Ima neka moć u dobrim ljudima: oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca“ (T. Gulbransen)

Dragi Romildo, ljudi umiru samo onda kada ih se više nitko ne sjeća i kada ih svi zaborave. Ti ne moraš zbog toga brinuti jer ćeš uvijek biti s nama i uvijek ćeš nam nedostajati.

Počivao u miru!

Poslčjednji ispraćaj bit će u ponedjeljak, 6. kolovoza u 18.30 sati u Plominu.

                                                                                   Ravnateljica škole:

                                                                                    Klara Švraka, prof.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
In memoriam Romildu Frađakomu
Autor: Klara Švraka, 5. 8. 2018.

S tugom u srcu obavještavamo sve bivše učenike, sadašnje i bivše djelatnike škole da nas je u petak, 3. kolovoza zauvijek  napustio dugogodišnji učitelj i ravnatelj škole Romildo Frađakomo.

Romildo Frađakomo rođen je 30. prosinca 1940. u Plominu od oca  Josipa i majke Marije rođ. Zustović.  Imao je samo 4 godine, a sestra tek nekoliko mjeseci, kada im je otac nestao u Rusiji te je majka sama brinula o njemu i sestri s kojom je bio jako povezan. Sam je brinuo o majci želeći joj tako zahvaliti za sve što je ona njemu pružila da bi ga othranila i školovala.  Možda je upravo takvo teško djetinjstvo izgradilo Romilda onakvim kakvog smo ga svi poznavali.   

Prvih pet razreda osnovne škole završio je u talijanskoj školi....


u Rovinju. U  Plominu je 1954. godine završio  6. razred, a 7. i 8. razred završio je u školi u Nedešćini . Bio je prva generacija učenika koja je završila osmorazrednu  osnovnu školu. Nakon osnovne škole upisao je Učiteljsku školu u Puli koju je završio 1961. te se iste godine zaposlio u školi u Nedešćini u kojoj je radio od 1. rujna 1961. do 31. listopada 1962. kada odlazi iz škole i upisuje se na Pedagošku akademiju u Puli, smjer zemljopis i povijest.

Nakon završetka Akademije 1. rujna 1964. ponovo se zapošljava u školi u Nedešćini. Još je jednom prekinuo svoj rad u školi zbog odlaska na odsluženje vojnog od 18. ožujka 1967. do 18. ožujka 1968. kada se ponovo vraća u školu u Nedešćinu gdje ostaje do svog umirovljanja 31. kolovoza 2006. godine.

Osim u Matičnoj školi, radio je i u školi u Barbićima. Iako je bio nastavnik zemljopisa i povijesti, zbog nedostatka stručnih učitelja, tijekom svog radnog vijeka,  predavo je i druge predmete poput  prirode, likovnog, hrvatskog jezika, njemačkog jezika i sve što je trebalo.  Dugo godina vodio je školsku knjižnicu, lutkarsku grupu i grupu mladih geografa i povjesničara. U periodu od 1. rujna 1970. do 6. ožujka 1975. obnašao je dužnost ravnatelja škole.

Bio je jedan od rijetkih učitelja koji su  svoj radni vijek započeli i završili u istoj školi.

Teško je naći riječi kojima bi izrazili sve naše osjećaje danas, kada ga više nema među nama jer bio je  VELIKI ČOVJEK i VELIKI UČITELJ. Nema  riječi koje mogu dostojno opisati  našeg Romilda. Generacije učenika kojima je predavao obožavale su ga, obožavale su njegov način rada, njegove pošalice, njegovu toplinu i ljudskost kojom je zračio. Bio je najomiljeniji učitelj među učenicima u školi i najdraži kolega među učiteljima.  Pa i kada bi nekog učenika ukorio, bilo je to kroz šalu i nitko njemu nije zamjerio jer  njega ste jednostavno morali voljeti.

Bio je toliko toliko jednostavan, pun razumijevanja, uvijek spreman pomoći. Svakoga bi dočekao ljubazno, nasmiješena lica i nikada nikog nije ni za šta osuđivao. Bio je mentor, prijatelj, brat. Nije znao što znači riječ NE i NE MOGU. Uvijek je sve mogao, svima pomagao i svuda stizao dok je god mogao. I nakon što je otišao u mirovinu, nije zaboravio školu ni svoje kolege. Uvijek bi rado dolazio na zajednička druženja, veselio se i pričao dogodovštine iz svog bogatog učiteljskog života. I nikada nije zaboravio čestitati Božić, Novu godinu, Uskrs, pitati za familiju, pitati kako je na poslu. Škola je bila njegov život.

Sada nam ostaju samo sjećanja i uspomene na zajednička druženja, uspomene na velikog čovjeka dobre i plemenite duše, čovjeka velikog srca i velikog prijatelja,  uspomene na neizmjernu dobrotu i nesebičnost, na njegovu plemenitu dušu, na veliku ljubav prema svima, na pravednost, skromnost, čovjekoljublje.  Bio je i ostat će čovjek dostojan poštovanja i divljenja. A mi, koji ostajemo možemo biti zahvalni i ponosni jer je bio dio naših života, jer   nam je pokazao kakvi mi ljudi trebamo biti jedni prema drugima.

 „Ima neka moć u dobrim ljudima: oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca“ (T. Gulbransen)

Dragi Romildo, ljudi umiru samo onda kada ih se više nitko ne sjeća i kada ih svi zaborave. Ti ne moraš zbog toga brinuti jer ćeš uvijek biti s nama i uvijek ćeš nam nedostajati.

Počivao u miru!

Poslčjednji ispraćaj bit će u ponedjeljak, 6. kolovoza u 18.30 sati u Plominu.

                                                                                   Ravnateljica škole:

                                                                                    Klara Švraka, prof.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju